Sutra je novi dan

12 veljača 2013





Što to ima u ljudima tužno...
taj stih davne pjesme prožima mi misli,jer i sama sam često sebi nedostižna,daleka,tužna.
Zašto se trudimo biti ono što nismo,ne želim maske tvoje ni svoje.Budi poput vode,prozračan,bistar,vidljiv u u svojoj sreći i boli.
Budi ti,i biću ja-ja.Odavno nisam,tečem ponorima nekih davnih dana gdje krik nitko ne čuje.I vičem bez glasa,divljam,rušim sve oko sebe,nestajem i postajem.I opet izvirem eksplozijom što ruši,bojama toplim ,snagom života jedinog.Mog.
Sanjar,lutalica na čudnovatim putevima duše gdje još poneki lampion što ga ti ostavi osvjetljava moj put.Znaš,izgradila sam svjetla unutar sebe.Sama ja,snažnija.Gdje je tvoje svjetlo,imaš li ga?
Stari drveni kovčeg uspomena optočen sjećanjima ne otvaram često.Bojim se da ne izblijede mirisi onog našeg proljeća,tvog toplog tijela,da ne pobjegne vjetar zaigran u tvojoj kosi,da ne nestane okus zrelih trešanja s tvojih usana...Znaš li da još čujem korake u noći ispod prozora pomiješan s kapima kiše,i osjećam tvoju prisutnost u svemu.Lijepo je to.
I svakoga jutra ispočetka ...nedam srcu da poklekne,nedam drugom da pronikne iza čeličnih okova duše što me vode dalje.Spomenar žutih stranica,vrijeme sazrijelo na liticama onog što bijaše.Ljudi su čudni,drugačiji,okrutni.Samotnjaci s mobitelom u ruci među gomilom,a sami.Gdje smo se izgubili,sjećam se djetinjstva i igre skrivača,skrivanja po vinogradu,igranja graničara i skakanja preko lastika.Kućice od dasaka i kartona u grmlju,kranja trešanja i graška,prvog poljupca.Kolača od blata,osmjeha na prljavim licima.Dječaci i djevojčice jednostavnošću života opčinjeni,zajedno..
Odgovaram da sam odlično,ne dozvoljavam da vide,da pitaju .Neka svatko svoje brige ore,moje su ravnice ponikle davno...obećanja,radosti,nadanja,tuge,razočaranja,ljubavi svega ima.Pa to je život čovječe.Sanjam budna,očiju punih nade da sresti ću te ponovo.Želiš li to?
Jesi li stvaran,postojiš li još ispod ovog neba,dišeš li ili te prekrio zaborav sebe?
Okrećem stranicu,ima još puno praznih redaka...poput herbarija čekaju novi doživljaj,ili staru mirisnu uspomenu.Nema veze.
Sutra je novi dan.

Svjetlost duše tvoje

11 studeni 2011

Dragi moji,češće pišem na svom drugom blogu,no mnogi ste mi ovdje dragi i zanimljivi.
S radošću dočekam sve koji svrate,pozdravljam vas
Tay







Svjetlost u tami, tišina modro gori

tama svjetlošću tvojom zapletena

duša svilena što zbori

o ljubavi dalekoj,duši blizanki

što dahom svojim borove miluje

i licem krade rumenilo nebu

što tajne sazviježđa u očima svojim nosi

pod svodom mrsi niti mjesečine

a ne vidim lice,znam ti samo ime



Svjetlost u tami,poput svjetionika

rasipa srcem nostalgije slap

tame kapi što žar postaju,zatrepere srećom

i ja s njima,mala na dlanu tvome kap

na usnama tvojim neizgovoreno ime

a zjenicom ptice na jug žele da polete

ja vjetrom divljim dotaknuću ti lice

da ukradem drugoj dodir tvoje kože

i osmjeh skriven u kutku usana

spremiću sjećanju pod okrilje

svjetlost duše tvoje

Drugačije te želim...

06 listopad 2011















Ja sam beskrajna obala

bude me kišni vjetrovi s juga

ti poput plime dolaziš i odlaziš

trag ostaviš,u pijesku sna bijele oblutke

dok moj pogled daljinom prati bijela jedra

moje su ptice o nebo naslonjene

snažna jata želja poletjela visoko

drugačije te želim

kao korijen zemlji darovan

kao grane masline isprepletene

kao nebo i more sutonom zagrljeni

ispod vela tame,na bijeloj morskoj pjeni

drugačije te želim

kao sjena što krošnje zrele vremena prati

gdje nevrijeme i vrijeme zajedno postoji

u trenutku gdje ne postoje sati

već beskrajna ljubav dušom teče

drugačije te želim,beskrajno

ja,nemirno mirna začarana tobom

notama tišine darujem kapi mjesečine

čekajući plimu da se obali vrati

Sred lutanja duše

16 prosinac 2010










Zagrli me snažno u sumrak svitanja

sve moje tajne obojiše svodove daleke

osjeti dubinu moje tople duše

ne reci ništa, budi tu bez pitanja



Ispletene beskrajne duboke misli

riječima zapovijedam da odlutaju daleko

tijelom čudna plima beskrajno mnogo želja

tek vjetrom šapućeš mi zanesen daleko



Da, tu sam sred lutanja duše

pukotinama vremena izmrvih tijelo svoje

i dah ostaje jedino što me tišti

dok očima tražim oči tvoje

Dvije rijeke potekle...

27 rujan 2010













I dušom mi zatreperi daljina

u meni beskonačnost svjetova

jesam li ja ona ista koju poznah

kao da su dvije rijeke potekle

u mojim mislima izvorom zaiskrila jedna

druga od mene ode, poteče vremenom

bujicama noseći želje i nadanja




Znaj,od sebe ka tebi živim

na grani jutra,začahurena srebrnim nitima

u noć otvaram svoja krila poput leptira

ka svodu tišinom obojenom,onom snu

gdje zagrljaji i osmjesi čekaju dodir

gdje dječak plete pletenice mojoj kosi

a sjaj u očima je sjajniji od zvijezda



Istina je da vrijeme odnosi trenutke

istina je da otvorena vrata ostavljam

koracima da se jednom vrate,poslušaj

moja je duše uvala utihnula prvim kišama

a more,more miruje i čeka samnom

tvoje bijelo jedro s obzora i cvjetove novog proljeća

i tvoj topli osmjeh na pragu jeseni

Pjesmom vjetra...

31 srpanj 2010












I raspukne se noć na dva dijela

praskom zore magle rastopljene

korakom srne ugazih u zelenu travu

onako meku i vlažnu od noćne tišine

jutro umornih kapaka poteče rumenilom

iznad ustreptalog jata probuđenih ptica

pucketaju grančice pod još snenim koracima

šapnuću ti,tražila sam te noćas u snu


Miris ružmarina na užarenoj stijeni

i val neumoran što snažno obalu kvasi

na tihom dnu školjke otvoriše svoja tijela moru

krošnjom čvornate masline skriven

cvrčak zategnuo svoje strune

za pjesmu neprekidnu do sutona

vjetru zapletenom u mojoj kosi

što mrmori,šumi,pjeva



I zvjezdani trag ostaviše nebu skitnice padalice

trag tebi što ispod svoda ljubav sniješ

i, pitaš se ,gdje je tvoje nebo

na planini visokoj dotaći ga želiš

a dolinom jeka rijeke odjekuje

kotrlja,nosi,otkida plave boje duge

u daljine neke bezvremene

sinjem moru,bijeloj stijeni, rumenome jutru

pjesmom vjetra prema meni

Zaigrana

19 lipanj 2010











Pozdrav lipi moji blogeri,ja kapnem rijetko no ipak kapnem ovdje:))

Želi posebno pozdraviti blogera DIDU,ma gdje bio žao mi je što više ne pišeš jer tvoje riječi i otisak duše su posebni.Vrati se!!!

Zagrljaj svima


... ... ...

Zaigrana zrakama sunca
šapućem vjetru u kosi
polako,zaista polako
sjećanje me daleko nosi
onim putem prašnjavih dana
crvenih trešanja i grozdova zrelih
osjećajem slobode s ničim u rukama
tek osmjehom na licu i sjajem u očima
kad zakoračih u život korakom smjelim

I bilo je sudbine puteva raznih
raskršća što nikuda ne vode
poneka suza ispod šarene duge
komad sreće kraj komada tuge
u ogledalu susrećem sebe
djevojčicu s mašnom u kosi
sa stručkom poljskog cvijeća
na tratini bezbrižnih dana
sred rascvjetanog proljeća

Čekam,što li to čekam
u maglovitim jutrima gdje topi se tama
poljane makova uvijek su isto crvene
dok godine teku koritima sjećanja
želje su biseri na dnu duše skrivene
ispod površine ,odjekuje izvor istine
svakog od nas,čekanje čeka
možda tvoj korak zaluta s kapima kiše
skriven olujom u sklopljenim očima
pa prošapćeš zaboravljeno ime,u samoći
čekam ,što li to čekam trenutkom zaigrana

Pjesnik...

09 ožujak 2010















I dok svjetlost rasipa svoje dodire
u naborima noći tišina uzdiše
jedan pjesnik uronjen u sjećanja
gledajući mjesec sjetno stihove piše
sve njegove riječi u tišini teku
dok plamene zvijezde svoj odraz jutrom gube
tijelo mu drhti i oči su vlažne
čije li sad usne njene usne ljube
uspomene bole,previše su snažne
tisuću bolnih koraka unutar sebe
pepeo i prah starih uzdaha gori
u srcu što vapi,trebam samo tebe

Života crno bijele slike poput jata ptica
na obale sjećanja slijeću i polijeću
srce puno jada,gusta magla boli
pjesnik živi san o novom proljeću
mrveći trenutke u srebrni prah
želeć samo da ga netko voli
polomljena slova na bijelom papiru
cvjetovi bez boje na izgorenim poljima
zid tišine puca pred valom istine
nova pjesma u duši čeka da se rodi
o ljubavi,samoći,životu,o slobodi
pjesnik sjetno živom dušom slika
sjećanja sliku u zlatnom okviru

Čekajući jesen....

24 veljača 2010










Čekajući jesen.......

O usnule dokove noći vezala sam svoje snove
mjesečevim nitima ispreplela tišine
sve istine i laži nasukane o tijelo
kao brod bačen,olujom o hridi
ispod kapaka skrivene boje duge
molitva sudbini da zaobiđe,da ne vidi
što ostalo je,zidovi bez temelja
pjesme bez riječi,trenutkom zastale
na rubu napuknutog srca praznom
kao stranac na napuštenoj stanici

Ovaj val u duši što otima me meni
zapleten o jutro što sviće , uvjek isto
u bol uronilo vrijeme,razlivene misli
prašnjava umorna cesta pod stopama
dok vjetar zaboravljen u travi gazim
umoran od lutanja,od obećanja
čekajući jesen,da osjetim boje
nekada naše,sada nijeme zriju
u vinogradima rodnim,tek sjećanja

Nemoj da me pratiš...

22 veljača 2010












Nemoj da me pratiš
ja sam divlje more
ti si samo plime val
kad zalutaš na pučini
gdje ćeš da se vratiš
izgubićeš zauvijek svoj žal

Ja sam olujni vjetar
ti si samo ptica
moje nevere ne možeš pobijedit
tihe visine snova koje volim
daleke puteve mojih želja
tvoje srce ne može slijedit


Moja duša je nemirna rijeka
ti si samo list koji njome plovi
tokove moje ne možeš zaustavit
zagrljajima pokupit prolivene riječi
zato,nemoj da me pratiš
kapi kiše ne može nebo da ulovi
misli su moje sjećanja niske
otkucaji vremena paučine niti
nemoj da me pratiš
ja sam daleko,neću tvoja biti

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.